+387 63 400 260
info@herzegovinabike.ba
POSTANI ČLAN/PARTNER
Danas je župa Tomislavgrad središnja i najveća župa Duvanjskog dekanata. Nastala je 1828. godine podjelom drevne župe Duvno sa sjedištem u Seonici. Granica između župa išla je crtom od Kovača na Mandinu gradinu.
Najprije su župnici stanovali u selu Mokronogama, pa se i župa tako nazivala. Od 1861. sjedište je u Tomislavgradu, na položaju iznad današnje pravoslavne crkve. Tu župnici stanuju sve do izgradnje samostana 1940. Prva crkva sagrađena je uz staru župnu kuću (1861-65). Veličanstvena bazilika u Tomislavgradu građena je više od petnaest godina (1924-1940) pod vodstvom župnika fra Mije Čuića. Građena je u povodu 1000. obljetnice krunidbe kralja Tomislava (925 – 1925), za kojega se držalo da je 925. okrunjen na Duvanjskom polju.
U izgradnji je sudjelovao hrvatski narod iz Domovine i svijeta. Crkva i samostan teško su oštećeni tijekom Drugoga svjetskog rata. Nakon toga su obnavljani: najprije osnovna zaštita i obnova 1957., a onda temeljita obnova i crkve i samostana od 1980. do 1987.
Župi pripadaju naselja: Tomislavgrad, Srđani, Oplećani, Vedašić, Letka, Sarajlije, Kuk, Luk, Mokronoge, Eminovo Selo, Buhovo, Blažuj, Kolo, Podgaj, Jošanica, Stipanjići, Kovači i Tubolja. Danas u župi živi oko 8500 katolika.
Samostani su kroz povijest uvijek bili snažna uporišta kršćanstva te sjajna izvorišta svekolikog napretka jednoga kraja – osobito duhovnoga, ali ne manje i materijalnoga i kulturnoga. Osim toga, u slučaju Duvna i crkveno- strateški razlog imao je važnu ulogu za Hercegovačku franjevačku provinciju: jedan samostan trebalo je osnovati i u sjevernim stranama provincije i biskupije, budući da su sva tri preostala samostana( Široki Brijeg, Mostar i Humac) bila u južnom predjelu Hercegovine. Također je i snažni prirast pučanstva u duvanjskom kraju svakodnevno poticao franjevačku upravu u Mostaru da sve više razmišlja o novom samostanu u Duvnu. Nije dakako nevažan bio ni povijesni razlog, točnije, vjerovanje kako je u Duvnu samostan postojao i prije turskih osvajanja i razaranja te da je tada bio i uništen. Iako ovaj podatak o samostanu na Blažuju( koji bi bio uništen od Turaka) nije posvema siguran, ipak je moguć, jer je sigurnim povijesnim izvorima zabilježeno da se u početku postojanja Bosanske franjevačke vikarije jedna kustodija nazivala Duvanjskom – a čudna bi bila ta kustodija koja u svome središtu ne bi imala samostana. Osim toga, u to je vrijeme bilo sjedište jedne katoličke biskupije.
No, izgradnja samostana u Duvnu bi, uza sve gore navedene važne razloge za njegovu izgradnju, još dugo ostala samo ideja ili mrtvo slovo na papiru da se u samom Duvnu( tada Županjcu, od 1928. Tomislavgradu) nije našla jedna snažna osobnost, koja će prionuti ostvarenju same ideje i želje franjevaca i njihova puka. Bio je to fra Mijo Čuić, i sam rodom Duvnjak, duvanjski župnik kroz dugi niz godina( 1914. – 1936.), koji će biti glavni organizator i nositelj svih projekata u župi kroz međuratno razdoblje. On je graditelj veličanstvene duvanjske bazilike, začetnik izgradnje franjevačkog samostana i Tomislavova doma s čitaonicom. Uz to što je bio duvanjski župnik i dekan, fra Mijo je bio i član uprave Provincije, pa je tako mogao utjecati na donošenje ključnih odluka. Radovi na samostanu otpočeli su još 1930., nakon što je 10. kolovoza te godine položen kamen temeljac. No, ubrzo su zaustavljeni jer je tlo bilo podvodno. Osim toga, župa je već bila iscrpljena izgradnjom spomen – bazilike pa novaca za samostan jednostavno nije bilo. Stoga je brigu za izgradnju samostana preuzela franjevačka provincija na čelu s velikim provincijalom fra Matom Čuturom, koji je izvrsno shvaćao potrebu jednoga franjevačkog samostana na sjeveru provincije i biskupije. Prema jednom starom nacrtu, u početku samostan – prema planu ing. Podhorskog- nije bio zamišljen onako kako će stvarno biti sagrađen. Vidljive su naime „kule“ na sva četiri samostanska ugla te četvrtasti, a ne pravokutni oblik samostana. U svakom slučaju, radovi na izgradnji samostana, prema novom( ili barem drugom) planu nastavljeni su tek 1938. godine.
U večernjim satima 05.07.2013. svečano je otvoren Franjevački muzej “Fra Jozo Križić” u Tomislavgradu.Bijaše to vrijedan i važan kulturni korak na prostoru duvanjskog kraja. Razne folklorne skupine iz Sarajlija, Roška Polja, Brišnika, Tomislavgrada u narodnim nošnjama pjevale su gangu i bećarac. Uz gvardijana fra Antu Pranjića su o. provincijal M. Šteko, vikar Bosne Srebrene M. Karaula, ravnatelj galerije i predavač na Š. Brijegu V. Karačić, petnaestak fratara i čč. sestara, načelnik I. Vukadin, ministar P. Galić, prof. R. Dodig, predstavnici livanjskog muzeja, sredstava informiranja itd. Okupilo se veliko mnoštvo domaćeg svijeta i gostiju. Nisu mogli stati u dvoranu, zato smo program započeli na proširenju pred muzejom. Uz prigodne govore, gvardijana, ministra, načelnika tu su i glazbene točke naših učenika. Nakon službenog otvaranja muzeja, slijedio je vrlo ugodan domjenak za sve nazočne u dvorani do kasno u toplu ljetnu noć.
Muzej se nalazi u kući koju su duvanjski franjevci izgradili 1988. godine, a bila je namijenjena vjeronauku, susretu mladih i kulturnim zbivanjima. Unutar kuće čuvali su se brojni arheološki i etnološki predmeti, koje su fratri marljivo prikupljali dugi niz godina. Predmeti nisu bili dostupni javnosti, stoga je odavno postojala zamisao za uređivanjem muzejskog prostora. Konačno je gvardijan fra Ante Pranjić uz velike novčane napore i pomoć ing. B. Petrica, dao oblikovati muzejski prostor na katu kuće, i sa stručnim muzejskim radnicima iz Sarajeva, odabrati i složiti trajni muzejski postav s pet muzejskih zbirki: arheološka, sakralna, etnološka, etnografska, afrička s dijelom filatelije i numizmatike. Muzeju je dao naziv u čast duvanjskog franjevca fra Joze Križića.
Fra Jozo Križić(1951-1993).Rođen je 15. kolovoza 1951. godine u Roškom Polju, a umro je 9. siječnja 1993. u Tomislavgradu. Sve svoje slobodno vrijeme utrošio je na prikupljanje i sređivanje samostanske muzejske zbirke s vrlo raznolikim i vrijednim stvarima. Prikupio je više od 3000 predmeta da bi oteo zaboravu ono što je pripadalo duši i životu njegova naroda. Moglo bi se reći da je sanjao o Franjevačkome muzeju u Duvnu. Franjevački muzej fra Jozo Križić želi da bar dio prošlosti ne ode u zaborav. Želi povezati duvanjsku prošlost sa sadašnjosti i baciti koju zraku svjetlosti na budućnost. Ako u tome uspije, ispunit će svoju ulogu i trud oko ostvarenja i otvaranja ovoga muzeja.
Predmeti izloženi na ovoj izložbi dio su Afričke zbirke Muzeja Franjevačkoga samostana u Tomislavgradu. Prikupljeni su tijekom misionarskoga rada franjevaca iz Tomislavgrada u Kongu, gdje su nazočni više od četrdeset godina. Raznolika kultura i tradicija ove treće po veličini afričke države dugi niz godina zaokupljala je pozornost kako običnih ljudi, tako i stručnjaka i znanstvenika iz svih krajeva svijeta. Tradicijsko društvo Konga rodovski je organizirano, a osnovna djelatnost stanovništva je poljoprivreda i sabiraštvo. U skladu s tim, u osnovi svih vjerovanja naroda koji žive u Kongu je veza s prirodom i oslonjenost na prirodu, te povezanost živih i njihovih umrlih predaka. Jednako važna uloga u vjerovanjima domorodačkoga stanovništva jest uloga magije i vračeva koji imaju ulogu da pozitivno utiču na živote ljudi koji u njih vjeruju. Predstavljeni predmeti podijeljeni su u sedam skupina i to su: fetiši; glazba i glazbeni instrumenti; misionarstvo; bjelokost i malahit; oružje, oruđe, lov i ribolov; predmeti za uporabu u svakodnevnome životu, tijekom rituala i predmeti koji predstavljaju statusne simbole i maske.
Fetiši su male skulpture i predstavljaju dobre i zle duhove, pomoću kojih vračevi liječe, osiguravaju dobru žetvu ili ulov što je još uvijek, bar kada je o liječenju riječ, u tradicijskome afričkom društvu zastupljeniji način liječenje nego što je to liječenje konvencionalnom medicinom. Predmeti od bjelokosti i malahita uglavnom su izrađeni kao uresi ili kao dio nakita, a na izložbi su predstavljeni najreprezentativniji primjerci ove kolekcije kao što su rezbarene slonovske kljove, križevi, figurine životinja, te ženski likovi od bjelokosti.
Misionarstvo je predstavljeno po predmetima koji govore o djelovanju franjevaca u Kongu, njihovim nastojanjima da pomognu i unaprijede živote domorodaca Konga. Od 1971. godine u Kongu djeluju misionari Hrvati iz Hercegovine: fra Blago Brkić, fra Ante Ivanković, fra Ante Kutleša, fra Filip Sučić, fra Pero Čuić, fra Stojan Zrno i fra Jozo Vasilj unaprjeđujući vjerski, obrazovni, humanitarni i mnoge druge dijelove života ljudi u misijama u kojima djeluju. Raspela, prevodi Biblije i drugih tekstova vjerskoga sadržaja dio su predmeta predstavljenih u ovoj skupini.
Glazba i glazbeni instrumenti su neodvojivi dio života afričkoga stanovništva. Tradicijska glazba, ples i rituali na ovoj izložbi ogledaju se u tradicionalnim instrumentima kao što su sanza i afrička harfa, te u figurinama svirača mnogih tradicijskih instrumenata i svjedoče o brojnosti glazbenih instrumenata, različitostima u odnosu na instrumente koji su nama poznati.
Maske je potrebno promatrati u kontekstu njihova značenja i namjene. Iako su neki od njih izuzetne ljepote, oni dobivaju posve drukčiju vrijednost kada su promatrani očima domorodaca, jer domorodci uključuju u svoje poimanje i funkciju predmeta i značenje koji ti predmeti imaju u različitim dijelovima života ovoga stanovništva.
